Arhiv tekstova

Pokladno je vrijeme. Doduše, jedno od najkraćih u kalendaru. Svega tri tjedna. Sav način slavljenja i provođenja pokladnoga vremena se skraćuje. Korizma je na vratima. Znamo da je pokladno vrijeme, vrijeme provoda, razonode, zabave, pa i užitaka. Više je druženja, susretanja i gozbe. No, to vrijeme poklada može biti i opasno. Ponajprije zdravstveno za starije i osjetljive, a često pomalo i grešno za razuzdanije i mlađe. Treba znati slaviti, znati uživati, ali s mjerom. 

Mnogima se potkrada osjećaj da je pokladno vrijeme – vrijeme sreće. Varljivo je to. Nemojte se čuditi što ću upravo u ovo pokladno vrijeme upozoriti na pojam sreće, koja ne ovisi ni o pokladama, pa ni o Korizmi. Sreća je nešto što bi trebalo biti trajno i trajnije od vremena i raspoloženja. Sreća bi trebala prožimati i poklade kao i Korizmu. 

PRINCEZA KAZALIŠTA: Kaže jedna priča ovako: Jednom je Konfucije susreo čovjeka odjevena u jelenju kožu, opasana pasom i s lutnjom u rukama, čiji su zvuci vese­lo ispunjavali sumornu dolinu. Upita ga: – Što te čini tako sret­nim? Čovjek mu odgovori: – Imam mnogo stvari koje me čine sretnim. Čovjek je kruna stvaranja. Vidiš, Bog me je stvorio čovjekom, a ne životinjom, da bi drugi mogli obući moju kožu kao što sam ja obukao ovu jelenju. Vidiš, pojedini umiru kao djeca, a ja sam postao zreo i odrastao. Mnogi provode svoje dane u zatvoru ili su prikovani za bolesničku postelju. Ja sam zdrav i slobodan. Sada mi vi odgovorite zašto ne bih bio zado­voljan i sretan? ­Tko je slobodan od zemaljskih briga može vidno svaki dan napredovati u duhovnomu životu. Ne trebaju nam nerazumni strahovi. Ako blago i slatko govoriš, tvoj eho, odjek glasa može biti samo takav. Ako hodaš uspravno, tvoja sjena može biti samo takva, uspravna. Kršćanin nikada nema straha od ničega i od nikoga. Isus je bio pomazan uljem radosti a On je istim uljem pomazao nas, svoje učenike. On je Gospodin koji nas ljubi i oduzima nam pojedine stvari da bi nam ih na koncu vratio višestruko umnožene. Dakle, sreću je kršćanin našao u osobi, a ne u stvarima, u prijateljevanju s jednom dragom osobom – osobom Isusa Krista. Problem je u tome što mi ne znamo prepoznati da je on s nama i među nama. Čitamo u životu Eve Lavaliere (Eugenia Fenoglio, 1866.-1929.) koja je svojom glumom i ljepotom osvajala sve oko sebe, plivala je u obilju raskoši i u obožavanju. Čovjek bi zaključio kako je Eve plivala u sreći svoga srca. Međutim, ta »princeza kazališta«, kada je bila na vrhuncu svoje slave, bila je veoma nesretna. Dvaput je pokušala samoubojstvo. Ali nije ostala na tomu putu očaja. Bog je tražio njez­inu dušu da sutra bude svjetionik svima onima koji će se njezinim stopama uputiti u život. U nekom planinskom selu razgovarala je sa starim žup­nikom i njoj se najednom otkriju ljepote neba kao divni, osunčani obzori nakon mutnih oluja. Postavila je sebi presudno pitanje: - Ako Bog postoji, što radim ovdje na zemlji? Što činim od svoga života? ­Kad je upoznala varavost i prolaznost zemaljskih užitaka, kada je doživjela prazninu života, ostavila je kazalište, prijatel­je, cijeli svijet da bi cijelo biće darovala Gospodinu i svomu bližnjemu, čineći bezbrojna djela milosrđa. Evo nekoliko misli koje je ona zapisala, a koje su u njez­inu novomu životu bile neiscrpivo vrelo sreće i mira: – Najdraže mi je ime Isus, najljepše cvijeće trnova kruna. Najslađa mi je hrana euharistija, najmilija knjiga Evanđelje. Najdraži mi je pratitelj anđeo čuvar, najmiliji dragulj krunica. Najviše me muči moja nezahvalnost Bogu. Jedino mi je vlasništvo grob. Ime mi je zemaljski crv. – Tako Eve Lavaliere završava svoj hvalospjev ljubavi.

MJERA SAVJESTI: Razmišljamo, dakle, o sreći. Ono što najčešće zavarava naše razmišljanje je pojam sreće kao »lutrije«. Mislimo da je ona negdje u tuđim rukama i kako je možemo, ako nam se posreći, naći kao zgoditak na lutriji. Neki koji razmišljaju dublje misle kako je sreća isto u tuđim rukama, ali nekoga nedohvatljivoga bića koji se s nama »poigrava«, pa nam daje ili ne daje sreću koja nas treba uvijek zateći kao »izvanredni dar«. Međutim, sreća nije ni lutrija ni izvanredni dar, nego je sreća poziv. Na nju nas je pozvao Stvoritelj, jer je htio ispuniti zemlju bićima koja će pronijeti njegovu dobrotu i dati odsjaj njegove sreće i punine na ovome svijetu. Zabuna je na relaciji naše komunikacije s izvorom prave sreće i sa središtem našega bića gdje je »antena« za prijem signala. Signal je već dan u času poziva na život, a »antena« je postavljena u našu savjest. Stvoritelj trajno »emitira« našoj savjesti signale i upravlja našim putevima glasom savjesti i navodi nas na životni put sreće. Ne može htjeti drugačije, jer nas voli. Dakle, sreću treba tražiti u sebi. Mi smo nositelji sreće kao blaženstva čiji je garant sam Stvoritelj. Stoga i u vrijeme kada u prvi plan izbijaju raspoloženje, druženje, pa i gozba kao vid slavljenja sreće, postoji mjera savjesti koja prožima pravom srećom sva ta slavlja i sve te susrete. Kada se navečer ili noću vraćamo kući s osjećajima da smo obogaćeni i da obogaćujemo, to je sreća. Kada se vraćamo s osjećajem da nas je netko okrao ili oplijenio, tada smo zasigurno prečuli signal naše »antene«. Želim ovim pokladnim danima puno iskonske sreće i uključene »antene«.

g